Opis
Monografija donosi pregled i razvoj hrvatske popijevke od ranog romantizma početkom 19. stoljeća preko stilskog pluralizma moderne do 1970-ih godina.
Prateći mijene tog glazbenog izričaja od salonske kompozicije do samostalne umjetničke vrste, nastoji se odgovoriti na pitanja odnosa poezije i glazbe, vokalnog i pratećeg instrumentalnog segmenta i ostvarivanja njihovih specifičnih sinteza u promjenjivim povijesnim okolnostima.
Slijedi se tako i raščlanjuje vokalni opus Ivana Padovca, Ferde Wiesnera Livadića, Vatroslava Lisinskog, Ivana Zajca, preko pluralizma moderne, prvenstveno u djelima Blagoja Berse, Dore Pejačević, Josipa Hatzea, Dragana Plamenca i Ive Paraća, sve do novih mogućnosti koje nude izrazna sredstva 20. stoljeća, gdje se ističu Božidar Širola, Krešimir Baranović, Božidar Kunc, Bruno Bjelinski, Ivana Lang, Hubert Pettan, Ivo Lhotka-Kalinski i njihovi suputnici.
Tekst je popraćen brojnim notnim primjerima, ilustracijama, sažetkom na engleskom i iscrpnom bibliografijom.
