Obrađujući pitanja unutarnje i vanjske povijesti hrvatskoga je-zika, knjiga Josipa Lisca donosi izvorne poglede na hrvatsku kulturnu povijest te na dijakronijsku i prostornu sliku hrvatskoga jezika.
Na temelju vlastitih terenskih istraživanja i općih zaključaka proizašlih iz bogate književne i jezikoslovne literature, autor u prvome dijelu knjige razrađuje probleme dijalektološke naravi, a u drugome dijelu pitanja vezana uz ulogu čakavštine i drugih inačica hrvatskoga književnog jezika kao književnojezičnoga medija tijekom stoljeća, od srednjega vijeka do danas.
Spretno povezujući dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika, Josip Lisac argumentirano potvrđuje jedinstvenost hrvatskoga jezika, dokazujući da je pojam starohrvatski suvišan jer se u hrvatskim govorima i danas mogu naći jezične karakteristike istovjetne onima na koje nailazimo čitajući djela iz 13. ili 14. stoljeća.