Opis
Mirko Vidović (Bila kraj Livna, 31. prosinca 1940. - Valence, Francuska, 13. listopada 2016.), bio je hrvatski književnik i kipar iz Bosne i Hercegovine.
Nakon završetka Gimnazije u Livnu, zbog nemogućnosti upisivanja arhitekture u Zagrebu i zbog materijalnih problema inače, upisao se, 1960. godine, na Filozofski fakultet u Zadru. Diplomirao je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti, te francuski, s odličnim u prosincu 1964. godine.
Nakon završenog Filozofskog fakulteta, vjenčan s Francuskinjom Lucienne (rođ. Ravit), privremeno je zaposlen kao urednik Kulturne kronike u zadarskom Narodnom listu u očekivanju službenog imenovanja asistentom u tamošnjem Institutu JAZU kao znanstvenim istraživačem na području povijesti pismenosti na Jadranskoj obali. U njegovom domu u Zadru počeo je s radom Pokret nezavisnih intelektualaca koji je okupio oko načela mišljenja po savjesti, a ne po ideološkim načelima i taj ustvari jedini takav pokret u ondašnjem komunističkom svijetu, doživio je zabranu, izbacivanje s posla njegovih pripadnika, neki su morali emigrirati, a nekoliko njih je osuđeno i išlo na robiju. No, zbog vođenja ankete o populacijskoj problematici u Zadru, pao je u nemilost i morao je hitno napustiti zemlju sa ženom i djetetom i otići u Francusku, kako bi izbjegao proces zbog navodnog odavanja državnih tajni u korist Vatikana.
Po dolasku u Francusku, upisao je ponovno književnost i ruski jezik na Sveučilištu u Lyonu i opet postigao diplomu (do stupnja magisterija). Nakon toga upisao je i Čistu filozofiju, no nije taj fakultet uspio završiti, jer je s francuskom putovnicom morao hitno ići u posjet teško bolesnoj majci u Livno. Po povratku iz Livna, izdao ga je u Zadru nekadašnji kolega s Fakulteta i bio je uhićen. Suđeno mu je u Zadru 3. rujna 1971. godine zbog knjige pjesama Hram nade i osuđen je na četiri godine strogog zatvora. Kad je dospio u KPD Stara Gradiška, udbaški inspektori su pod međunarodnim pritiskom ponudili Vidoviću svjedočenje protiv dva intelektualca koji su nakon pada Hrvatskog proljeća zatvoreni i da nakon tog svjedočenja bude oslobođen. Vidović je odbio. Njemu samomu su ponovno sudili u Zagrebu i 31. ožujka 1973. godine osuđen je na još tri i pol godine robije zbog toga što je prigodom boravka u Francuskoj objavljivao svoje radove u izdanjima Hrvatske revije, pod motivacijom da je bio povezan s "neprijateljskom emigracijom".
Nakon teške tri godine zatočeništva u logoru Stara Gradiška, prebačen je u Srijemsku Mitrovicu, gdje je zadržan još više od dvije godine na izdržavanju kazne. Nakon osobnog zauzeća ondašnjeg francuskog predsjednika pušten je, 1976. godine, nakon izdržanih pet godina i dva mjeseca robije, na uvjetnu slobodu i administrativno protjeran iz Jugoslavije.
Ponovno u inozemstvu kao francuski državljanin objavio je, 1977. godine, uspomene s robije pod naslovom Sakrivena strana mjeseca: zapisi o Titovim tamnicama. Knjiga je doživjela dva izdanja na hrvatskom, te prijevode u cjelini na francuski i talijanski, a djelomično na engleski i španjolski. Pozvan je službeno kao svjedok istine u komunističkim zatvorima i u centralu Amnesty Internationala u Londonu i u središnjicu Međunarodne lige za ljudska prava. Na robiji je napisao i knjigu pjesama Bijeli vitez i uspio ju poslati na slobodu tajnim kanalom. U inozemstvu je ta knjiga objavljena na hrvatskom i francuskom jeziku (u Švicarskoj). U inozemstvu je još objavio i svoje knjige Ribnjak Bethesda, Boomerang i Što je to HNV.
Sudjelovao je na u 'Međunarodnom meetingu poezije' u Parizu 1979. godine.
Koncem 1979. godine na poziv poznatih kolega sa zapadnih sveučilišta kandidirao se na izborima za Sabor Hrvatskog narodnog vijeća i izabran je pri vrhu liste tridesetorice sabornika. Na zasjedanju III. Sabora HNV-a u Londonu, u siječnju 1980. bio je imenovan Predsjednikom Sabora HNV-a. Kao Predsjednik Sabora HNV-a sudjelovao je u radu Madridske konferencije i, krajem studenoga 1980. godine, bio jednim od glavnih utemeljitelja Međunarodnog helsinškog udruženja. Zatim je sudjelovao i u radu Ottawske konferencije u travnju 1985. godine. Bio je priman u velikim državnim institucijama SAD-a, Francuske, Europske zajednice itd. Izabran je za Glavnog konceptora u procesu primjene 'Završnog dokumenta helsinške konferencije' i u tom duhu vodio je poslove pravednog procesa samoodređenja naroda na prostorima bivše Jugoslavije.
Mirko Vidović se uz književnost bavio i kiparstvom i autorom je više od sedamdeset skulptura.
Umro je u francuskome gradu Valenceu, 13. listopada 2016. godine.
