Monografija je doprinos hrvatskoj komparatistici i romanistici te predstavlja temelj za buduće usustavljivanje novije povijesti francusko-hrvatskih kulturnih dodira. Veze francuske i hrvatske kulturne sredine postaju plodnije od sredine devetnaestoga stoljeća i vremena Augusta Šenoe zahvaljujući prijevodima s francuskog jezika, izvedbama dramskih tekstova, likovnim izložbama, projekcijama francuskih filmovima i sl. Autorica u odvojenim poglavljima analizira hrvatsku recepciju Becketta, Ionesca i Geneta te ostalih autora novog kazališta. Završava određivanjem tipa recepcije i njezinim značajkama.